Anđeoski zvuci i pakleno teški stavci

Hrvatski barokni ansambl: Angels & Devils, solist: Adrian Butterfield, barokna violina i umjetničko vodstvo, Hrvatski glazbeni zavod, 14. prosinca 2014.

Pod simboličnim naslovom Angels & Devils održan je posljednji koncert Hrvatskog baroknog ansambla o ovoj godini. Sučelivši naime anđele i vragove u programu francuske i talijanske barokne glazbe s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće čiji su se autori – Rebel, Locatelli, Leclair, i Rameau – u to vrijeme međusobno natjecali u rivalstvu pokazalo se da u njihovoj glazbi tog rivalstva i nije bilo. Sve njih unatoč snažnim osobnostima i različitostima povezuje jedna nit, a to je „teatralna gesta, kako u smislu dramskih, izvanglazbenih – a u srži iskonsko glazben(ičkih)-obrata u njihovim djelima, tako i u smislu pokreta, iniciranog izravnim ili stiliziranim plesnim obrascima“. U biranim djelima toga programa podjednako su bili zastupljeni kako blagi anđeoski zvuci, tako i pakleno teški virtuozni stavci, ali i plesovi toga vremena, naročito popularni u francuskom baletu.

Gost tog koncerta bio je ugledni violinist Adrian Butterfield iz Londona, stručnjak za povijesne izvedbe barokne glazbe. Surađivao je s nekoliko takvih absanbala koji sviraju na starim instrumentima,kao što je Stuttgartski barokni orkestar, The London Handel Players ili Revolutionary Drawing Room. Uz Hrvatski barokni ansambl predstavio se ne samo kao voditelj i dirigent, nego prvenstveno kao solist na baroknoj violini u Koncertu za violinu u A-duru, op.7, br.6 Jean-Maria Leclaira, te u Koncertu za četiri violine u F-duru, op.4, br.12 Pietra Antonija Locatellija, u kojem su mu se kao solisti pridružili članovi ansambla Laura Vadjon, Anna Waszak i Silvio Richter. Posebno se međutim dojmila njegova suradnja s više negoli ravnopravnom voditeljicom ansambla Laurom Vadjon u dvije skladbe: u Locatelijevoj Introduzione teatrale u G-duru, op. 4, br. 4 za dvije violine solo i u Leclairovoj Sonati za dvije violine bez basa u D-duru, op. 3, br. 6.

U spomenutom programu sudjelovali su gudači uz dva čembalista Pavla Mašića i Franju Bilića, a u okvirnim djelima programa čuli smo u skladu s veselim predprazničkim raspoloženjem nešto veći sastav u kojem su uz gudače sudjelovali i duhači. Bila je to barokna baletna glazba iz opusa dvojice francuskih autora: na početku su to bili ljupki Plesni karakteri Jean-Feryja Rebela, a na kraju suita iz baleta Pigmalion Jean-Philippea Rameaua, u kojoj su gudači, duhači, čembalo i timpani Hrvatskog baroknog ansambla pokazali visoku izvedbenu razinu u vrlo preciznoj, životnoj i temperamentnoj interpretaciji pod vodstvom gosta dirigenta Adriana Buterfielda.

Višnja Požgaj, klasika.hr, 21. prosinca 2014.

U odličnoj svirci pucale su i žice

“U odličnoj svirci nadasve angažiranoga ansambla pucale su i žice, ali to nije nimalo omelo galantnu glazbenu svečanost kada su slušatelji mogli maštati ili se možda osjećati kao kakvi dvorjani”

Maja Stanetti, Večernji list

Jedan od najboljih zagrebačkih glazbenih sastava

Glazbeni barok u Zagrebu više definitivno nije akademsko, muzejsko razgledavanje fosilnih ostataka glazbene prošlosti, nego prava raskošna zabava vrlo živim, duhovitim i iznenađujućim glazbenim oblicima kakve su nam sinoć pokazali maestro Niquet i Hrvatski barokni ansambl, za koji nakon ovakvog otvaranja sezone možemo bez rezerve tvrditi da je jedan od najboljih zagrebačkih glazbenih sastava.

Branimir Pofuk, Jutarnji list

Četvoro glazbenika za sjajni barokni ugođaj

Hrvatski barokni ansambl u komornom sastavu iskazao se u svojem ciklusu u Hrvatskom glazbenom zavodu odličnim izvedbama sonata Arcangela Corellija

Na čelu s umjetničkom voditeljicom, stručnjakinjom na baroknoj violini Laurom Vadjon, a uz sudjelovanje violinistice Tanje Tortić, violončelistice Lee Sušanj i čembalista Krešimira Hasa odzvučalo je devet Corellijevih sonata na način nadasve maštovitog, vrsno uvježbanog i pojedinačno tehnički primjernog muziciranja.

Corellijeva pak majstorija, njegova poznata Sonata op. 5, br. 12, zvana „La follia“ bila je u izvedbi Laure Vadjon, uz basso continuo violončela i čembala, sjajna završnica koncerta, do „ludila“ dovedena genijalnost variranja. To svakako treba zahvaliti muzikalnosti i tehničkoj superiornosti violinistice, koja s toliko žara u našoj sredini zagovara stilski autentično barokno sviranje. Pa iako je na programu bila samo glazba Arcangela Corellija, ovo „samo“ nikako ne treba shvatiti kao ograničenje. Naprotiv, bila je to vesela i glazbeno bogata koncertna večer, koju je publika nagradila burnim pljeskom, uvjerena u točnost slogana o „izvornom užitku“.

Zdenka Weber, 8. siječnja 2012.

„Izvorni užitak“ instrumentalnoga slavlja

Za koncert u HGZ-u francuki je gost odabrao suitu instrumentalnih stavaka iz „Le Carnaval de Venise“ francuskog skladatelja Andréa Campre (1660.-1744.), djelo koje je i posljednji diskografski dokaz vrsnosti ansambla Le Concert Spirituel (objavila tvrtka Glossa), te u nastavku Misu „Macula non est in te“, jedino sačuvano djelo francuskog skladatelja Louisea Le Princea, o čijem je životu vrlo malo poznato. U drugom dijelu koncerta bile su tri rane simfonije Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.), stavak Andante iz Simfonije u F-duru, br. 6, KV 43, te Simfonija u D-duru, br. 8, KV 48 i Simfonija u D-duru, br. 7, KV 45. Opsežni Camprin „Venecijanski karneval“ iz 1699. godine iskaz je veselja i prpošnosti i Niquet je svojim poletnim i angažiranim dirigiranjem u sjaju baroknoga zvuka izmamio sve emocionalne pokrete za koje je bio sposoban dobro uvježbani Hrvatski barokni ansambl. I glazbeni su dojmovi nepoznate nam Mise odisali primjerenim ugođajima dostojanstvenoga korala Glorije i cjeline baroknoga misnog ordinarija objavljenoga prvi put u Parizu 1663. godine. Izvedbe slabije nam poznatih francuskih majstora dopunile su tako naše spoznaje o francuskoj baroknoj glazbi čiju je autentičnu zvukovnost Niquet vrsno potaknuo. Mozartove pak simfonije, skladane u Beču od 1767. do 1768. godine, iako već eminentno klasična djela, u interpretacijama kako ih je predstavio Niquet osvajaju jasnim reminiscencijama na galantni stil i bečki barok, što je u izvedbama koje smo čuli bilo iskazano u punoći pokretljivosti i elementarne razigranosti. Upravo po tim značajkama radosti muziciranja pamtit ćemo dirigenta Niqueta na čelu našeg uglednog ansambla, koji je pod njegovim vodstvom svirao skladno, poletno i u svim detaljima precizno. Svakako treba istaći i doprinose duhača koji su na svojim glazbalima postizali potrebnu stilsku primjernost. Bio je to pravi „izvorni užitak“ instrumentalnoga slavlja, kakvo su sposobni ostvariti svojem pozivu predani glazbenici.

Zdenka Weber, 20.11.2011.